“Vrisak iz groba”: 25 filmskih godina od genocida u Srebrenici

Zašto su holandski “čuvari mira” pasivno posmatrali ubijanje nedužnih civila u Srebrenici? Ovo je jedno od pitanja koje u BBC-jevom filmu “A Cry from the Grave” postavlja Hasan Nuhanović, prevodilac u UN-ovoj bazi 1995. godine.

Ni nakon 25 godina od genocida u Srebrenici na to pitanje nema odgovora, iako su brojni filmovi pokušali rasvijetliti okolnosti najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Svijet još uvijek čeka “veliki” film o Srebrenici, odnosno neku vrstu bosanske “Schindlerove liste”.

“A Cry from the Grave” (1999.) je britanski dokumentarni film koji uz pomoć arhivskih snimaka i sjećanja svjedoka rekonstruiše masakr nad 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka u julu 1995. godine u Srebrenici. Nesumnjivo, film se fokusira na krivicu pripadnika holandskog bataljona UN-a, koji su svojim nijemim posmatranjem događaja ostavili svijet u nevjerici pred činjenicom da su na kraju 20. vijeka snage bosanskih Srba na čelu s Ratkom Mladićem genocid mogle izvršiti pred očima mirovnih snaga UN-a.

Nagrađivani reditelj Leslie Woodhead donosi priču o posljednja 72 sata života bošnjačkih izbjeglica, koji su bili pod “zaštitom” plavih šljemova. U dokumentarcu se govori o načinu na koji je izvršena masovna egzekucija nesrpskog stanovništva, a jedan od glavnih svjedoka i sagovornika u filmu je Hasan Nuhanović, tadašnji UN-ov prevodlac, čiji su se roditelji i brat prije smrti nakratko sklonili u bazu holandskog bataljona, koju su potom morali napustiti. Film sadrži izjave i rijetke snimke ratnog komandanta Nasera Orića, ali i pripadnika holandskog bataljona, koji su imali svoje viđenje cijelog događaja. Neki od njih su u poslijeratnom periodu izvršili samoubistvo zbog osjećaja krivice, jer nisu zaustavili ono što se dogodilo u Srebrenici, a neki od njih su pisali uvredljive grafite, opisujući bosanske djevojke.

Neizmjerna tragedija Hasana Nuhanovića, borca za istinu o Srebrenici i čovjeka koji je učestvovao u tridesetak filmova o Srebrenici, inspirisala je bosanskohercegovačku rediteljicu Jasmilu Žbanić da snimi film o srebreničkoj tragediji. “Quo Vadis Aida” je naslov filma koji je u fazi postprodukcije i čija se svjetska premijera očekuje ove godine. Na “veliki” film o Srebrenici čeka se već 25 godina, kao na neku vrstu bosanske verzije “Schindlerove liste”, koja će biti najsnažniji i najznačajniji umjetnički zapis o brutalnom zločinu koji se dogodio u Srebrenici.

General u pelenama

Prošlogodišnji dokumentarni film američkog PBS-a “Suđenje Ratku Mladiću” sumiranjem maratonskog sudskog procesa u Hagu donosi rekonstrukciju ratnog zločina. U filmu su vješto selektovani užasi posljednjeg rata u BiH, među kojima su najupečatljiviji oni vezani za Srebrenicu. Među mučnim scenama su dječak s bijelim zecom, zatim Ramo Osmanović koji doziva sina Nermina na VHS snimku, pa glina koja prekriva raspadnuta tijela u masovnim grobnicama i jecaji majki, kojima forenzički patolozi drže ruku na ramenu dok stoje iznad plastične vreće s ljudskim kostima.

Duboko potresne priče preživjelih iz srebreničkog genocida danas se suočavaju sa svijetom punim kontrasta. Pored negiranja zločina, porodice žrtava se bore za istinu, dok se istovremeno moraju nositi s trivijalizacijom svakodnevnog života u društvu koje je opsjednuto reality programima. Sinopsis je ovo filma “Belvedere” (2010.) Ahmeda Imamovića, koji možda ponajbolje opisuje živote porodica srebreničkih žrtava. Njih se svijet sjeti jednom godišnje, a preostala 364 dana su prepušteni sami sebi i onima koji na njihovoj tragediji sakupljaju političke poene i izdašne donacije.

Sadžida Šetić i Nermin Tulić u filmu „Belvedere“Sadžida Šetić i Nermin Tulić u filmu „Belvedere“

Reditelj Imamović je jednom prilikom izjavio da je putujući istočnom Bosnom gledao u rijeku Drinu i pomislio koliko je krvi poteklo tom rijekom u ratu devedesetih te da je to bio trenutak koji ga je potaknuo da napravi film o Ruvejdi (Sadžida Šetić), ženi koja traži posmrtne ostatke članova svoje porodice. Ona, osim što se bori za istinu, bori se i s lokalnim moćnicima. U filmu pratimo mučan proces identifikacije žrtava i DNK analize koju provode forenzički antropolozi. Krv je možda odnijela Drina, ali je Kamenica pored Zvornika mjesto gdje je otkriveno čak trinaest masovnih grobnica ubijenih Srebreničana, a to su uglavnom bile septičke jame u dvorištima kuća.

Masovna grobnica u Kamenici pored ZvornikaMasovna grobnica u Kamenici pored Zvornika

Rezolucija 819

Rezolucija 819 je dokument kojim je UN garantovao sigurnost Srebrenici, ali i naslov vrlo zapaženog francuskog igranog filma iz 2008. godine, istinite priče o istražitelju Jacquesu Calvezu (Benoit Magmel), kojeg je najviši UN-ov sud poslao da provede istragu o počinjenom zločinu. Policajac je, uprkos političarima, birokratiji i mafiji koji su mu stajali na putu, uspio prikupiti niz potresnih dokaza, što će kasnije poslužiti da se Radovan Karadžić i Ratko Mladić dovedu pred lice pravde Haškog tribunala.

Filmovi o Srebrenici su najvažniji zapis i svjedočenje o ratu, koji ne mogu izblijediti poput sjećanja. Bosna i Hercegovina danas živi zarobljena u antagonizmima, gdje se nerijetko događaju negiranje genocida i skandalozna skandiranja u kojima se pominju nož, žica i Srebrenica. I zato su filmovi važni kako bi opominjali i podsjećali na stravične zločine.

Da se nikada i nikome ne ponovi, osim u filmovima.