Iako ovaj sinopsis više podsjeća na ekranizaciju stanja medijskih sloboda i ulogu vjersko-političkih zvaničnika u ograničavanju tih sloboda u totalitarnim režimima, njegova je radnja zapravo smještena u Bosnu i Hercegovinu.

Glavne uloge tumače bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Ovaj prvi je, u tekstu objavljenom na portalu koji se dovodi u vezu sa ovim drugim, za novinara Faktora nedvosmisleno ustvrdio da je “KOS-ovski agent”, odnosno agent zloglasne Kontraobavještajne službe bivše Jugoslavije, te da kao takav, nameće se zaključak, svjesno i po tuđim nalozima radi protiv interesa BiH.

Iako je ex reis bio vrlo eksplicitan da redove teksta na kojeg je reagirao potpisuje “agent KOS-a”, nije otkrio više detalja, naprimjer otkud baš njemu podaci da nešto takvo utvrdo piše, ili koje kodno ime taj “agent KOS-a”, ako to već jeste, koristi. Ono što se ipak može bez prostora za grešku zaključiti jeste da to kodno ime sigurno nije Vezir jer je ono već zauzeto.

Napeo se bivši reis u posljednjih nekoliko dana da javnosti, a prije svega Bošnjacima, objasni kako pad vlasti Mila Đukanovića u Crnoj Gori i pobjeda velikosrpske opozicije nije tako loša za državu BiH i Bošnjake, pa mu se u taj koncept nikako nije uklapao Faktorov tekst u kojem su iznesene činjenice koje dovode do suprotnog zaključka.

Bez namjere da osporavamo Cerićev autoritet kada su u pitanju obavještajne rabote, s obzirom na to da je to očito njemu mnogo bliža oblast, teško je ne dovesti u pitanje njegove motive zbog kojih je osjetio potrebu da atakuje na sve i svakoga ko se usudio iskazati bojazan zbog izborne pobjede nosilaca velikosrpske ideje u Crnoj Gori.

Kao argument kojim nastoji osporiti izostanak otvorenih pitanja između BiH i Đukanovićeve Crne Gore, Cerić izdvaja Sutorinu, koja je dio teritorija Crne Gore već više od sedam decenija. U postojećim granicama, koje ne uključuju Sutorinu, BiH je međunarodno priznata i vrlo je indikativno Cerićevo agresivno zastupanje potrebe “raspakivanja granica” u trenutku kada se bilo kakve korekcije Badinterovih granica željno iščekuju u Beogradu, sa već unaprijed spremnim zahtjevima za razmjenu teritorija. Indikativno je, bogme, i spominjanje Mustafe Cerića kao Bošnjaka podobnih stavova u pogledu crnogorske opozicije na srbijanskoj Happy TV, dok nam istovremeno ogranak Zukorlićeve Stranke pravde i pomirenja u Crnoj Gori objašnjava kako trebamo vjerovati u “prosvjetljenje četnika”. Također, čime objasniti Cerićev preobražaj u samo 24 sata od “branitelja” Đukanovića do priče kako Dritan Abazović vidi “svetlo na kraju tunela”, što bi trebalo i Bošnjacima otvoriti oči?!

Osporavanje neosporivih činjenica u vezi s Đukanovićem, barem kada je odnos prema BiH u pitanju, pokušaj je i amnestiranja političkih struktura bliskih Muameru Zukorliću, koje su u Crnoj Gori poslužile kao prevaga na strani prosrpskih stranaka i o čijoj odgovornosti za izgledni dolazak na vlast nosilaca velikosrpskih ideja šute i sarajevski ogranci te političke organizacije.

Osvrt u kojem Cerić naziva “agentima KOS-a” one koji smatraju da je pobjeda prosrpske opozicije, u kojoj dominiraju klerofašističke snage sa agendom identičnom onoj iz 90-ih godina, opasna i za Crnu Goru i za BiH kao njenog prvog susjeda, objavljen je na portalu Pressmedia, iza kojeg, javna je tajna, stoji aktuelni federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.

Dakle, na portalu koji se dovodi u vezu sa ministrom policije, u čijem je opisu posla stvaranje uvjeta za sigurnost građana FBiH, objavljuje se tekst u kojem se novinaru stavlja meta na čelo tvrdnjama da se radi o “agentu KOS-a”, obavještajne strukture JNA koja nosi odgovornost za pripremu i realizaciju brojnih zločina počinjenih u BiH.

U periodu u kojem se BiH, a prvenstveno FBiH, suočava sa velikim sigurnosnim izazovima poput migrantske krize, ministar unutrašnjih poslova je javne resurse, uključujući kako se već sve glasnije govori, i saradnike u kabinetu koji su plaćeni novcem iz budžeta, odlučio navodno podrediti svojim propagandnim potrebama i privatno-političkim sukobima..

Pritisci na medije lažnim optužbama i zloupotreba javnih resursa jesu opasnost po bosanskohercegovačko društvo, a još veća opasnost je očigledno postojanje struktura koje su spremne javno raditi u interesu velikodržavnih ideologija sa kojima je BiH imala i još ima loša iskustva.

Što se Mustafe Cerića tiče, u predložak za njegovu biografiju valja dodati da se radi o čovjeku neutaživih ambicija i pohlepe za dunjalučkim blagodatima, a prije svega neutaživom glađu za moći.

Dok za potrebe odbrane svojih stavova i interesa ide do te mjere da zloupotrebljava i časne bosanske šehide, a sve kako bi Bošnjacima tobože otvorio oči i uvjerio ih da je kolaboracija sa velikosrpskim protagonistima dobra za njih, treba uvijek imati na umu da su se Bošnjaci o njegovoj ambiciji da im bude lider već izjasnili. Naime, nakon 20-godišnje vladavine na čelu Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić se 2014. godine izmjerio i na kantaru bošnjačkih srca i povjerenja.

Mizernih 33.882 glasa bili su mu jasna poruka da mu je vrijeme za penziju i da treba sačuvati minimum dostojanstva, između ostalog, ne uvlačeći časnu titulu reisu l-uleme u dnevnopolitičko blato.

Međutim, Mustafa Cerić poruku očito nije shvatio, da bi otišao i korak dalje pretvarajući se u udarnu medijsku pesnicu trećerazrednih političara.

Na meti Mustafe Cerića našao se i Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari i to samo zbog tvita u kojem je iznio podatak da nigdje u svome dugogodišnjem proučavanju dokumentacije o genocidu u Srebrenici nije našao nikakvu povezicu između ovog ratnog zločina i Mila Đukanovića. Dakako, niko nije sporio Đukanovićevu dobro poznatu ratnu prošlost. Za utjehu, Suljagić je i dobro prošao u Cerićevom rešetu, bar čovjeku koji je preživio genocid u Srebrenici nije prišio etiketu KOS-ovca. No, i ono što je napisao ne služi mu na čast.